Analize tla i mjere popravka: kalcizacija i humizacija

Analiza tla pokazuje stanje parcele, ali sama po sebi ništa ne mijenja. Vrijednost nalaza je u tome što se na temelju njega može popraviti ono što ograničava prinos. Dva su najčešća ograničenja na hrvatskim oranicama: kisela reakcija tla i pad sadržaja humusa. Oba se popravljaju kalcizacijom i humizacijom, zahvatima koji traže pravo vrijeme i točne količine, a jedno i drugo određuje se prema nalazu. Najpovoljnije razdoblje je nakon žetve, dok je površina prazna.

U cilju dobivanja zadovoljavajućih prinosa neophodno je biljkama osigurati dostatnu količinu svih potrebnih biogenih elemenata postupkom gnojidbe ili fertilizacije. Gnojidba treba biti optimalna, što podrazumijeva dodavanje samo potrebnih količina hraniva ovisno o kulturi, tipu tla i zalihama u tlu, te njihovoj pristupačnosti biljci. Za utvrđivanje optimalne gnojidbe nužno je agrokemijskim analizama utvrditi čimbenike koji ograničavaju postizanje zadovoljavajućih rezultata. Samo na temelju rezultata analiza, za točno određenu parcelu i željenu kulturu, mogu se odrediti količine, oblik i formulacije mineralnog gnojiva, kao i poboljšivača tla.

U laboratoriju se prvo određuje reakcija tla (pH), a tlo može biti kiselo, alkalno ili neutralno, o čemu više možete pročitati u nekom od naših prethodnih članaka. Ako se analizom utvrdi da je tlo alkalne reakcije, to znači da postoje velike količine kalcija i da biljke mogu „trpjeti“ zbog nedostatka kalija, fosfora i većine mikroelemenata. Alkalna se tla ne mogu popraviti nekom isplativom kemijskom mjerom, pa se u tom slučaju proizvođač mora orijentirati na proizvodnju kultura koje traže i podnose alkalno tlo i nadalje koristiti fiziološki kisela gnojiva.

Ako je tlo jako kiselo, biljka će teško ili nikako primati neka biljna hraniva, a nekih mikroelemenata može biti u suvišku pa čak i u toksičnim količinama. Na takvim tlima prinosi su niski, a kvaliteta uroda je loša. Kao nužnost, nameće se popravak toga svojstva otkiseljavanjem ili kalcizacijom, što je financijski i ekološki povoljnije od pojačane gnojidbe, kojoj se najčešće pribjegava u takvim situacijama.

Kalcizacija

Većini kulturnih biljaka najbolje odgovaraju neutralna i slabo kisela tla, ali takvih tala je u Hrvatskoj sve manje. Razlog tome su prirodne karakteristike matičnoga supstrata iz kojeg je tlo nastalo i gubitak kalcija iz tla ispiranjem. Gubitak ovisi o svojstvima tla, količinama oborina, sustavu biljne proizvodnje i agrotehničkim mjerama, a gubi se i iznošenjem prinosima, primjenom visokokoncentriranih mineralnih gnojiva kisele reakcije, primjenom gnojnice i fungicida koji sadrže sumpor. Izgubljeni kalcij nadoknađuje se unošenjem u tlo vapnenih materijala, a sam postupak se naziva kalcizacija. Najčešće korišteni vapneni materijali su: vapnenac, dolomit, živo vapno, gašeno vapno i saturacijski mulj, a na tržištu postoje i neki komercijalni. Koja će se količina vapnenog materijala primijeniti ovisi o tipu tla i njegovoj kiselosti, razdoblju koje će proteći od primjene do sjetve ili sadnje i kulturi koja će se uzgajati. Točnu količinu i vrstu materijala najbolje će odrediti stručnjaci nakon provedene kemijske analize tla, jer je sam postupak složen i skup pa je važno da se provede na optimalan način.

Najpovoljnije vrijeme za provođenje kalcizacije je ljeto nakon žetve kada je poljoprivredna površina prazna, tlo umjereno vlažno, a do sjetve sljedeće kulture ima dovoljno vremena za uspostavu ravnoteže. Kada je tlo jako kiselo, i za neutralizaciju je potrebno primijeniti velike količine kalcizacijskog materijala, preporučljivo je materijal unositi višekratno (u dva ili više navrata) kroz duži period. Sama kalcizacija ubrzava razgradnju organske tvari pa je uz materijal korisna primjena organskog gnojiva.

Humizacija

Druga važna agrokemijska značajka tla, koja se utvrđuje u laboratoriju i koristi za procjenu plodnosti i pogodnosti tla za gnojidbu usjeva, je sadržaj humusa. Rezultati provedenih analiza tla u posljednja četiri desetljeća govore o značajnom padu sadržaja humusa. Razlog tome je veća potrošnja organske tvari iz tla nego unošenje u tlo i pojačana mineralizacija humusa zbog intenzivne obrade. Humus ima veliku važnost u tlu pa slabo humozna tla imaju loša fizikalna svojstva, teže se obrađuju, imaju slabiju pufernu sposobnost, stoga je nužno održavati ili povećavati njegov sadržaj. To je moguće unošenjem većih količina organske tvari u tlo, a postupak se naziva humizacija. Organska tvar obuhvaća: stajski gnoj, gnojovku, gnojnicu, kompost, žetvene ostatke, zelenu gnojidbu te uvođenje u plodored višegodišnjih mahunarki, trava i djetelinsko-travnih smjesa.

Iako spaljivanje žetvenih ostataka nije preporučljivo, još uvijek imamo priliku vidjeti spaljivanje kukuruzovine. Razloge za takvo ponašanje treba prije svega tražiti u tehničkim problemima kod zaoravanja i pripreme tla za narednu kulturu, a opravdanje može biti u uništavanju štetnika i bolesti. Vrijeme zaoravanja ovisi o plodoredu. Nakon žetve ili berbe ranog predusjeva, najčešće žitarica, ostaci se mogu kvalitetno zaorati plitkim ljetnim oranjem ili tanjuranjem (prašenjem strništa) na dubinu do 20 cm. Nakon kasnih predusjeva, najčešće kukuruza, ostaci se zaoravaju u jesen osnovnom obradom tla na dubinu od 25 do 30 cm. Iako žetveni ostaci sadrže malo biogenih elemenata, a puno celuloze, ipak ih treba zaoravanjem iskoristiti, jer povoljno utječu na povećanje broja mikroorganizama i mikrobiološku aktivnost tla.

Dušična depresija i zelena gnojidba (sideracija)

Mikroorganizmi tla od dijela svježe organske tvari grade novi humus, a za to im trebaju dodatne količine dušika jer celuloza sadrži samo ugljik. Mineralizacija većih količina organske tvari, u slučaju izostanka dodavanja dušika, može izazvati njegov manjak kada se u sjetvu novog usjeva ide unutar šest tjedana nakon žetve. Ova se pojava naziva dušična depresija i negativno utječe na početni rast i razvoj narednog usjeva. Dušik se dodaje neposredno prije zaoravanja žetvenih ostataka, a za to se obično koristi UREE-a ili gnojnica i gnojovka.

Jedna od mogućnosti obogaćivanja tla organskom tvari je sjetva usjeva za zelenu gnojidbu, tzv. sideracija. To je planirano unošenje u tlo nadzemne mase biljnih vrsta uzgojenih isključivo za tu namjenu. Kulture koje se mogu koristiti u tu svrhu su: djeteline (inkarnatka, smiljkita), repice, facelija, stočni grašak, grahorice i druge.

Značajka ovih vrsta je da u kratkom razdoblju razviju veliku biljnu masu, već 50 do 60 dana nakon sjetve, a njihovo zaoravanje obogaćuje tlo hranivima. Najbolje ih je zaorati u cvatnji, jer tada sadrže najveću količinu lako razgradivih tvari. Dodatna prednost, koja se ostvaruje sjetvom ovih kultura, je i proširivanje plodoreda, sprječavanje rasta i razvoja korova, širenja nematoda, bolesti i štetnika. Ako se siju kao postrne kulture, zasjenjuju tlo, sprječavaju eroziju i zadržavaju vlagu.

Tla se razlikuju po plodnosti i pogodnosti za postizanje visokih i stabilnih prinosa. Neka od njih treba popraviti, a koja mjera je potrebna i u kojoj mjeri, ne može se procijeniti s ruba parcele.

Kalcizacija je složen proces pa ako se izvede pogrešno, pogreška se plaća dugo. Premalo materijala znači potrošen novac bez učinka, previše stvara nove probleme s pristupačnošću hraniva. Isto vrijedi i za humizaciju: bez podatka o postojećem sadržaju humusa ne zna se koliko organske tvari treba unijeti ni koliko dugo. Zato analiza tla dolazi prije mjera popravka, a ne poslije njih.

Planirate kalcizaciju ili popravak tla? U našem laboratoriju utvrđujemo reakciju tla, hidrolitičku kiselost i sadržaj humusa te na temelju rezultata izrađujemo preporuku s količinom i vrstom materijala za Vašu parcelu i kulturu.

Javite nam se na 099 390 5325 ili ispunite obrazac za narudžbu. Rado ćemo pomoći i oko uzimanja uzoraka.